Ponekad je neimastina jedina koja moze opisati moja prsa. Sasvim slucajno otvorim korice u sebi,odavno vec spaljene,od bijesa,nemara,otvorim,a znam da ne smijem, jer se vracaju,sjecanja,da ona i pokusavaju ponovo da me svojim koncima privuku njemu. Osobi koju cekam citavog zivota,da osjetim miris ceznje i kopcu mira. Bojim se da ne podkleknem i ne rasprsim svoj…
Često sjedim tu, i cekam da se pojavi onaj osmijeh na ulazu u nase malo selo. Osmijeh zbog kojeg danas zivim, zbog kojeg imam sjaj u oku. Nada da ce doci ne blijedi, nego ima onaj isti zar kao i prvoga dana. Ne, nije otisao na nebo, osjecam kako krv jos uvijek tece kroz te…
-”Ne, prijatelju, ne ! Nisam imao snage da je zadržim samo za sebe…” Pogleda me krupnim očima kao da želi da čuje jecaj moje duše, a ja nastavih: -”Želiš da ti pričam? Želiš da čuješ sve? Baš sve? Dobro , ali nemoj nikome da kažeš.” Pomjeri se malo do mene, i naštima uho da bolje…