-”Ne, prijatelju, ne ! Nisam imao snage da je zadržim samo za sebe…”
Pogleda me krupnim očima kao da želi da čuje jecaj moje duše, a ja nastavih:
-”Želiš da ti pričam? Želiš da čuješ sve? Baš sve? Dobro , ali nemoj nikome da kažeš.”
Pomjeri se malo do mene, i naštima uho da bolje čuje, a ja sretan (ukoliko čovjek u tom trenutku može to da bude) što imam nekoga da sluša, otpoče svoju priču:
-”Vidiš, prijatelju moj, volio sam je…. da, i sad je volim, ali to više nema onu draž kao nekad, nema one slasti o kojoj svi govore i pjevaju. Postala je gorka ljubav ta, nepodnošljiva, noćima ne spavam zbog nje, danima sam umoran kao da nosim na leđima sav teret ovoga nepravednog svijeta…”
Tu zastadoh na tren, i gorkim glasom nastavih dalje:
-”da, nevini druže moj, dobro si me čuo, nepravednog svijeta, što svojim bičem šiba nevine ljude koji vjeruju u pravdu, i tjera ih da mu se pokore.”
Hitro se podiže na noge, promijeni onaj radoznali izraz lica, i krenu nekamo.
-” Stani ! Čekaj ! Nemoj me krivo shvatiti! Molim te, sjedi, rekao si da ćeš me slušati.”
Dugo je oklijevao, ali ipak vrati se na svoje mjesto , i dozvoli mi da nastavim. Ovaj put počeo sam malo nježnijim glasom:
-”Druže, dao bih sve što imam, čak i ovo malo što mi je ostalo, samo kada bih osjetio toplinu njenog zagrljaja. Bila mi je sve, moje utočište od svijeta, moj san, moja priča. Tek sad vidim da joj mnogo ljubavi smeta, da sam pogriješio jer sam htio biti njen svijet, njena bajka, ali zapravo postao sam pepeo sa kojim se vjetar poigrava. A ona tako lijepa, imala je nježan pogled, pun dobrote i nevinosti, njen dodir mekan kao svila, te njene ruke koje su mi srce uzele i odnijele daleko sa sobom.”
A onda poge glavu, kao da i njemu fali srce.
-” Ne, prijetelju, ne budi tužan. Pa ona je sa drugim sretna. I voli ga. Tako kažu….”
Spustih još jedno drvo na već ugašenu vatru, i zamišljeno pođoh kući, i već na nekoliko koraka on me sustiže, i poče mahati repom kao da me tješi.
