Jos ga cekam !

Često sjedim tu, i cekam da se pojavi onaj osmijeh na ulazu u nase malo selo.
Osmijeh zbog kojeg danas zivim, zbog kojeg imam sjaj u oku.
Nada da ce doci ne blijedi, nego ima onaj isti zar kao i prvoga dana.
Ne, nije otisao na nebo, osjecam kako krv jos uvijek tece kroz te vene, jer ta krv sam ja.
Jos uvijek sam njegova princeza, koja vjeruje ljubav, cak i ako on nije tu, tu pored mene da me zagrli, da mi pruzi utjehu, da me cuva od nevremena, od jake kise koja pljusti u prozore, plaseci me..
Osjecam tu, u velikim odajama moje duse njegovu prisutnost, njegovu hrabrost, zelju za mojim rukama, koje su postale mokre brisuci suze, i iznemogle trazeci njegov dodir u tami…
Ne smijem vise pustiti suzu, jer svaka moja suza teza je od svijeta teskog hiljdu nevolja, na kojoj caruje zlo i pohlepa…
Stalno ga ocekujem, i svako jutro se spremam samo za njega…jer znam, vratice se , pa makar i kao moj ANDJEO CUVAR…