Ponekad je neimastina jedina koja moze opisati moja prsa.
Sasvim slucajno otvorim korice u sebi,odavno vec spaljene,od bijesa,nemara,otvorim,a znam da ne smijem,
jer se vracaju,sjecanja,da ona i pokusavaju ponovo da me svojim koncima privuku njemu.
Osobi koju cekam citavog zivota,da osjetim miris ceznje i kopcu mira.
Bojim se da ne podkleknem i ne rasprsim svoj zivot u tom trenu,jer on je zaista lijep kad’ imas krov nad glavom.
Moje misli,osjecaji oni ga nemaju oni su bosi,gladni stalno traze,ozivljavaju sretne,gadjene trenutke.
Pokusavaju,ali neuspjesno nikada im necu dopustiti da mi opet naude, slusaj razum mozda on tajne krije..
Ali svijet je u mojim rukama kada uzemem papir i olovku,sve nestaje iscezava,gubi smisao i bol nije
kao sto je nekada bila,bas kao ni sreca.U meni se tada nalazi prazna hartija koju mogu na razne nacine obojiti,
oziviti i pomoci joj da dise.Odrazavam svoju hrabru polovinu na zivotu,dok jedan dio mene umire,drugi se radja
podjeljen sam na velike djelove,zalogaje medvjeda,tigra,podjelila me upravo njihova krvolocnost,njihova borba
za opstanak,pobjedila sma sebe u dosta navrata,ali ima jedna stara navika negdje blizu srca sva je od prasine
nije godinama dirana,ne zelim da zazirem u nju,ali ponekad pamet trazi da sagleda cinjenice koje srcu
nimalo ne odgovaraju.Sjecam se nje kakva je nekada bila,srce je uslikalo svaki njen pokret,svaku lijepu rijec.
Voljela si me na neki nacin svoj,razumio sam to.Obasipao te njeznoscu,poklonima poklanjao ti jednu stranu sebe
za koju nisam ni znao da postoji..Otisla si,ali pecat,ljubavni ugrizi jos leze u meni,poklanjaju se diktaturi
srca.Neka ih ne smetaju mi,sto vise volim sto su dio mene,jer oni me mi daju uvjerenje da sam ziv.Gledam u
prirodu,proljece je,pocinje njena sezona,sezona ljubavi,njeznosti,dobrote udahnuo sam njezin miris i s velikom
ljubavi pogledao unatrag,da ostane u ocima da ne iscezne,da me oraspolozi.Jer bila si sreca u mojoj nesreci..
By Sumejja Micijevic
Zadnji uzdah i sjecanje na nju..
